Područje sela naseljeno je još od prapovijesnih vremena o čemu svjedoči veliki broj prapovijesnih nalazišta u blizini sela. Iako postoje dvojbe predstavlja li još i Ptolomejev lokalitet Ouporum današnji Opor, sasvim je sigurno da se selo Opor spominje već u srednjem vijeku te je od 1216. godine pa sve do dolaska Turaka pripadalo gradu Trogiru.
Nakon pada Klisa, Opor zajedno sa selima iza vrhova Plošnjaka, Trećanice i Kozjaka pada pod tursku vlast te se nalazi u sastavu nahije Petrova gora koja je bila u sastavu Kliškog sandžaka. Turci su napravili i prvi popis stanovništva Opora 1550. godine, a prema njemu glavari obitelji koje su živjele u selu bili su: Marko Jurjević, Marko Blažević i Vukas Pavlović. U neposrednoj blizini, kod današnje lokve Žestinice, živjeli su: Ivaniš Radenković, Vukašin Radovanić, Radovan Milinović, Radica Radojić, Ilija Ivanović, Marko Ivanišević te Mate Vlajčić, sin Milanov. Iako su stanovnici Opora bili katolici, među njima je bio i jedan islamizirani stanovnik Iskender, čiji se otac zvao Ratko.
Nalazeći se na samoj granici Osmanlijskog Carstva i Mletačke Republike, žitelji Opora bili su prisiljeni, pored plaćanja poreza Turcima, plaćati porez i Trogiru, a nakon što su učestali i napadi uskoka, i 1 dukat poreza austrijskom nadvojvodi Karlu kao vrhovnom uskočkom zapovjedniku. Jasno je kako je u takvim teškim i nesigurnim uvjetima moralo doći do raseljavanja stanovništva, tako da je 1630. godine na Oporu živjela samo obitelj Vida Vlajčića.
U katastarskoj knjizi koju je 1711. godine dao napraviti mletački glavni providur Carlo Pisani, u selu Oporu navodi se Mate Vlajčić Bota pok. Ivana. Mate je bio prvi koji je imao nadimak Bota iz kojega je kasnije nastalo prezime Botić. Od njega potječu svi oporski Botići, a jedini daleki rođaci Vlajčići naselili su se u Kaočinama na Miljevcima, dok su drugi Vlajčići živjeli u Muću.
Tijekom Drugog svjetskog rata neposredno iznad sela prolazila je državna granica Kraljevine Italije i NDH, pri čemu je Opor bio posljednje naselje u talijanskom teritoriju. Budući da je širi prostor Opora često služio kao mjesto skrivanja protivnika talijanske vlasti, prilikom svog povlačenja 1943. talijanska vojska je spalila čitavo selo. Kao rezultat te tragedije, kao i industrijalizacije kaštelanskog priobalja, uslijedilo je sustavno iseljavanje Botića u susjedna donjokaštelanska naselja.
Nakon pada Klisa, Opor zajedno sa selima iza vrhova Plošnjaka, Trećanice i Kozjaka pada pod tursku vlast te se nalazi u sastavu nahije Petrova gora koja je bila u sastavu Kliškog sandžaka. Turci su napravili i prvi popis stanovništva Opora 1550. godine, a prema njemu glavari obitelji koje su živjele u selu bili su: Marko Jurjević, Marko Blažević i Vukas Pavlović. U neposrednoj blizini, kod današnje lokve Žestinice, živjeli su: Ivaniš Radenković, Vukašin Radovanić, Radovan Milinović, Radica Radojić, Ilija Ivanović, Marko Ivanišević te Mate Vlajčić, sin Milanov. Iako su stanovnici Opora bili katolici, među njima je bio i jedan islamizirani stanovnik Iskender, čiji se otac zvao Ratko.
Nalazeći se na samoj granici Osmanlijskog Carstva i Mletačke Republike, žitelji Opora bili su prisiljeni, pored plaćanja poreza Turcima, plaćati porez i Trogiru, a nakon što su učestali i napadi uskoka, i 1 dukat poreza austrijskom nadvojvodi Karlu kao vrhovnom uskočkom zapovjedniku. Jasno je kako je u takvim teškim i nesigurnim uvjetima moralo doći do raseljavanja stanovništva, tako da je 1630. godine na Oporu živjela samo obitelj Vida Vlajčića.
U katastarskoj knjizi koju je 1711. godine dao napraviti mletački glavni providur Carlo Pisani, u selu Oporu navodi se Mate Vlajčić Bota pok. Ivana. Mate je bio prvi koji je imao nadimak Bota iz kojega je kasnije nastalo prezime Botić. Od njega potječu svi oporski Botići, a jedini daleki rođaci Vlajčići naselili su se u Kaočinama na Miljevcima, dok su drugi Vlajčići živjeli u Muću.
Tijekom Drugog svjetskog rata neposredno iznad sela prolazila je državna granica Kraljevine Italije i NDH, pri čemu je Opor bio posljednje naselje u talijanskom teritoriju. Budući da je širi prostor Opora često služio kao mjesto skrivanja protivnika talijanske vlasti, prilikom svog povlačenja 1943. talijanska vojska je spalila čitavo selo. Kao rezultat te tragedije, kao i industrijalizacije kaštelanskog priobalja, uslijedilo je sustavno iseljavanje Botića u susjedna donjokaštelanska naselja.